Odlutali um - blog baobab
srijeda, 23.04.2008.
Povratak u stvaran svijet: dobar dan tugo!
|
Jesam li vam nedostajala? Hocu li još više? Pozdravljam vas zauvijek... Neću se vratiti, svoj lanac blogova prekidam... SVakog dana pomislim na ovaj blog, koliko sam uložila truda u stvaranje novih zanimljivih postova, i koliko sam vremena izgubila... I nije mi žao... Ali našla sam novi smisao života, i on ne može ostati samo u blogu... Pronašla sam nekoga tko me vodi dalje... I sretna sam... A to je najbitnije, nije li? Puno pozdrava, i možda se vratim potražiti neki novi smisao, ali sumnjam... Previše sam sretna s ovim što imam... Djevojčica Lutalica je odlutala daleko od virtualnog svijeta... Daleko od svega... U stvaran svijet... |
- 20:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #
subota, 24.11.2007.
Prva impresija
|
Dragi moji, nakon jedne pauze od nekoliko tjedana, odlučila sam se napisati novi post. neki znaju gdje sam bila, neki ne, ali to nije bitno.... Daleko, daleko. Neću vam pisati o tome kako sam se provela, to mi je već dosadilo, samo ću napisati imena gradova koje sam posjetila... Možda napravim kaksve galerije da pogledate slike... Novi post na "zovi me" blogu bit će također danas objavljen, sasvim jednostavan, kakav je i inače...;) A sada da se prebacim na temu ovog posta, koja je došla sasvim slučajno, na satu hrvatskog. Čitali smo priču "Pravda" koja je na prvi pogled jako zamršena i komplicirana pričica, no u sebi sadrži toliko toga poučnog, zanimljivog ili pak - nedokučivog. U glavnom, priča započinje sa čovjekom koji odlazi u šetnju do grada. Naizgled, sasvim lijepo početak. I tada ugleda muškarca koji udara ženu. I vuče ju za kosu. I sad, što bi čovjek prvo pomislio? Da je počinitelj zao čovjek – loša osoba? Upravo to bih ja pomislila. No promatrač i ujedno spisatelj to ne učini, već stade bolje promatrati prizor. Zajedno sa njim promatra još jedan čovjek, koji nije bitan u cijeloj toj priči. Prvi promatrač se zamisli i razgleda situaciju obrnuto. Što ako je žena nešto loše skrivila? Što ako je on bio žrtva neki niz mjeseci, a možda i godina, te je ona postala žrtvom tek ovih zadnjih par minuta koliko ju je ovaj stao udarati? Čovjek nikada ne bi nešto tako zaključio motreći ovakav prizor. Dakle, vidimo starijeg čovjeka, punog bijesa kako ženu vuče za kosu po ulici i udara ju u glavu, u lice, po nogama. Nema što. Ja bih zaključila da je on kriv. Možda nije bio kriv prije, no ja gledam stvari kako stoj ovog trenutka – a ovog trenutka vidim kako je on taj koji nanosi bol. Vidite, krivo razmišljam. Povodim se za prvom impresijom. Što to znači? Vidjet ćete u nastavku priče. Dakle, spisatelj i još jedna osoba promatraju taj događaj. Ne poduzimaju ništa, jer razmišljaju i drugačije, upravo obrnuto – da je žena krivac. Tada dolazi još jedan čovjek, mlad i snažan, te čim ugleda ovo dvoje kako ravnodušno gledaju tu situaciju, hitro otrći prema onome čovjeku i stade ga nemilosrdno udarati. Za to vrijeme žena ustaje, počne popravljati frizuru, i bez traga nestade. Ipak je promatrač imao pravo, sada izgleda kao da joj uopće nije stalo do toga koliko ju je puta taj čovjek udario, koliko ju je boljelo. Naprotiv, izgleda kao da joj je stalo samo do frizure, koju je počela munjevito popravljati. I sad, što da čovjek pomisli? Je li uopće trebao pomoći toj ženi, ili ju je trebao ostaviti, kao što su ju ostavila ova dvojica, mirno gledajući tučnjavu. Tada dolazi već treći prolaznik, vodeći za ruku dijete, te ugleda prizor kako mlad čovjek udara starijeg od sebe, ne štedeći ga i udarajući ga po licu, tijelu, nogama. Što bi tek on trebao pomisliti? Na tom dijelu priče sam shvatila kako nitko nije znao što se dogodilo prije, ne znamo je li ona žena napala nekoga drugoga, te je zato onaj čovjek nju stao udarati. Zato, nikada ne bismo trebali razmišljati o onome što vidimo tog trenutka, naravno, ne uvijek, ali u ovakvim situacijama često nas može sam vid prevariti, jer – mi možemo vidjeti ono što se ispred nas događa, no ne možemo vidjeti što će se dogoditi ili – što li se dogodilo prije nego li smo mi došli. Vidite, mislim da je to vrlo poučna priča jer nas natjera da razmislimo o našim postupcima i promotrimo ih sa svih strana, prije nego što donesemo neku odluku. DODATAK: Ovim ovdje ne želim reći kako onaj čovjek koji se uopće usudio tući ženu, bila ona dobra ili loša kao osoba, već sam željela reći kako je čovjek koji je kasnije došao ugledao nešto sasvim drugo: mladića (koji je štitio zlostavljanu ženu) kako tuće starijeg gospodina. E to je bila moja osnovna misao. ne povodite se za prvom impresijom, a ne: Tucite žene ili promatrajte sa strane. To nikako. I protiv sam toga, da se razumijemo. ;) |
- 11:13 - Komentari (44) - Isprintaj - #
subota, 20.10.2007.
Tamo negdje
|
Pozdrav blogerima! Trenutno čitam knjigu "Kod kuće ne najgore" Ephraima Kishona i zaista je knjiga nevjerojatna. Na neko vrijeme sam ostavila lektiru sa strane (Alkar, D. Šimunović) te se bacila na čitanje ljubića "Nijedna noć nije preduga" to nakon par dana sam odustala i odlučila da ću tako zahtjevnu knjigu ipak ostaviti za srugi put. :) Znate li onaj osjećaj kada vam je sve jako smiješno, no zbog nekog ludog razloga jednostano se morate rasplakati? E, pa ja sad znam. Na solfeggiu sam morala pred cijelim razredom pjevati uz klavir, te se sama ispravljati, a kako je opće poznato da ja jako loše pjevam, svi su se smijali. Zapravo, ne znam jesu li se svi smijali, no znam dam i se smijala jedna osoba koju trenutno jako mrzim, jer je kukavica. Druge tjera da nešto učine, a sam se boji jer zna koliko je to opasno ili ludo. Neki bi čak rekli da je pametan, no to zasigurno nije. Boji se reći svoje mišljenje, no kad drugi nešto kažu, odmah je on na prvom mjestu. Nevjerojatan je. Drugima govori da nešto krivo rade ili da tračaju, a odjednom sada cijeli razred zna kako sam se rasplakala na solfeggiu. No ne brine mene to. Ja se više bojim sljedećeg sata, na kojem ću morat to još jednom otpjevat. Strašno. Ta profesorica zaista zna pogodit osobu. Nevjerojatno. Ali ona samo pomaže, za razliku od nekih koji brbljaju okolo. -.- Gledam malo oko sebe svijet i vidim sve više ljudi koji sami sebe bacaju u propast. Mnogi će kasnije reći: Ah, nisu oni krivi, to im je bilo suđeno, sve potječe od kuće.. itd" No ja se sa time uopće ne slažem. Svatko je kriv za posljedice u svom životu. Ta ipak, on ih je i uzrokovao. Ne može mi netko reći da se dijete (da, to je praktički dijete ako ima samo 17 ili 18 godina) počelo drogirati radi drugih?! to jednostavno nije točno. Svatko je odgovoran za svoj život, i ako krene tim putem, sigurno neće završiti u isto vrijeme kad i netko ko je odabrao onaj drugi. Dakako, neka djeca jednostavno počnu ne razmišljati o budučnosti, te se upropaste dok su još psihički nerazvijena, dok još nemaju stav odrasle osobe. Jer tek tada, kada si posve odrastao, možeš vidjeti vrijediš li uopće nešto? No sigurna sam da svaka osoba vrijedi jednako, da su svi isti. Na žalost, neki niti ne dočekaju to razdoblje. Droga ih uništi, pojede im tijelo iznutra, zatim iz vana, a dušu ostavi zadnju, da umire bez tijela. To je žalosno. Draga mi i najbolja prijateljica Lažljiva spomenula je kako voljenu osobu možemo zamijeniti novom, tek rođenom, te u njoj pronalaziti ljubav i veselje koje nas održava na životu. Upravo ta ljubav je potrebna onima koji ne mogu sami razmišljati te su jednom probali drogu, i već su se našli u tom nekom posve drugom svijetu, gdje uopće nema pravila. zatim sam na blogu Glumice, umjetniče nade, bunt pročitala o preminulom Toši. To nam samo govori koliko je život nepravedan te koliko dobrih ljudi ode, da bi se još lošiji rodili. Nema tu milosti, ideš dalje i ne staješ, jer kao što sam jednom davno rekla: Ja hodam. I stanem. No Ne padnem, te idem dalje. To me nekako vuče da težim dalje, i tako - malo pomalo, razvijam se i rastem. Na hrvatskom smo pisali neke članke, te sam ja odabrala temu: "Današnja povodljivost mladih" te napisala kratki članak o današnjoj djeci koja kreću krivim putem. U posljednje vrijeme sve više mladih skreće na krivi put, prepušta se alkoholu, drogi i cigaretama, a razlozi nisu dovoljno realni da bi bili prihvaćeni kao izlike za neučenje, ostajanje do kasna vani te opijanje s prijateljima. No, trebamo li se zapitati kakvi su to uopće prijatelji i jesu li uopće podrška u životu, ako svoje bližnje nagovaraju na propast i doživotno kajanje? MOgu li se današnja djeca pouzdati jedni u druge, i čini li ih to dovoljno snažnima da kažu "ne" alkoholu i drogi. Kao jedan od uzroka tome smatram i nemar i nebrigu o svojoj djeci. Smatram da roditelji nemaju dovoljno vremena niti za sebe, a kamoli za svoju rođenu djecu, s kojom ne provode niti 50% svoga vremena. Djeca su od malih nogu prepuštena sama sebi, te ih praktički odgaja ulica i nemaju nikakvih izvanškolskih aktivnosti s kojima bi nadoknadili te rupe u njihovu rasporedu. jesu li problem djeca koja su tako započela i nisu imala drugog izbora, ili upravo ona djeca koja su odgojena u normalnim obiteljima, te dobivaju pažnju i brigu od strane svojih roditelja? Djeca koja su krenula putem droge i alkohola radi znatiželje najgore završe jer tijekom cijelog svojeg života nisu se dotakla tako nečeg, te su osjetljiva i uplašena. Raznih zajednica protiv droge i alkohola nema dovoljno u Hrvatskoj, te nisu poduzete sve mjere da se uhvate osobe koje prenose drogu i prodaju je po osnovnim školama. jesu li današnja djeca toliko povodljiva da krenu za prvom osobom koja im pokaže put, bio on ispravan ili ne? Mogu li se obraniti od takvih neprijatelja poput droge ili alkohola? tim pitanjima očito se ne bavi dovoljan broj ljudi, jer susrećem sve više osnovnoškolaca koju su krenuli u tom smjeru. Zaista, trebamo se zapitati gdje sve to vodi, i kako će završiti, no jedno je sigurno: Droge ima sve više, sve je učestalija među srednjoškolcima, čak i osnovnoškolcima i uspješno se širi dalje. |
- 23:44 - Komentari (48) - Isprintaj - #
četvrtak, 11.10.2007.
Ponos i pobjede
|
Pozdrav svim blogerima! NIsam imala namjeru napisati post. Čekala sam kraj mjeseca, no jedna tema me spriječila... Baš sam jučer pročitala knjigu "Lažljiva Suzi" koja me nevjerojatno potresla. Djevojka mojih godina, možda malo starija, dolazi u novu školu, svi joj se smiju, i ona počinje lagati. Izmišlja sve i svašta, i uopće mi je bilo žao čitati o tim njezinim lažima. Izmišljala je da ima nekog super-kul dečka Vida, da su joj roditelji bogati, da živi u nekoj ogromnoj vili i dr. NIsam mogla vjerovati koliko su laži zapravo opasne. Čak i one bezazlene. kojima se izvlačimo roditeljima zašto nismo napisali zadaću, ili one u kojima ih molimo da nas puste još malo vani... U laži su kratke noge, mogu sa sigurnošću reći, jer je toj djevojci u knjzi sve krenulo naopako. Na kraju je završila u ludnici, jer se pokušala ubiti. Osjećala sam se grozno, ali i dobro nakon što sam pročitala tu knjigu. Osjećala sam se opušteno, kao da sam dobro postupila. Nikad nisam lagala ljudima za neke velike stvari, previše sam se bojala. To su bile obične glupe laži nekim prijateljima ili roditeljima. No odlučila sam s time prestati. Previše neprilika donose. Danas ujutro sam malo razmišljala i nisam se mogla odlučiti što je zapravo gore - droga ili laganje. Pročitala sam prošle godine knjigu "Dnevnik jedne narkomanke" koja je na kraju nažalost umrla, predozirala se. Isti osjećaj sam osjećala i nakon čitanja te knjige. Nekakvo olakšanje. Kao da sma sretna što sam uopće živa i zdrava. Ipak držim do toga da je droga puuno više strašnija i opasnija od laganja, no tu su negdje. Skoro pa su isti završetci u svakoj knjizi, i to me začudilo. Laganje i droga idu zajedno. Ako se drogiraš, automatski lažeš svima oko sebe. No ako lažeš, ne mora značiti da se drogiraš. o tome ne mogu raspravljati, nisam dovoljno upućena niti u jednu od tih tema. Škola je počela, a ja se osjćema odlično, dobro sam započela. ne mogu dočekati srednju, gdje će sve biti super, a i poznam mnogo ljudi od tamo, tako da će mi zaista biti super, nema razloga da ne bude. Ovaj zadnji post uopće nije dubokouman, no izgubila sam negdje taj način pisanja, koji ti uvijek zada da razmisliš. Sada pišem nekako šuplje, kao da uopće nemam neku određenu temu. To me zapravo i ne brine, jer znam da je to samo jedna od promjena koje su se dogodile u ovih nekoliko dana ili tjedana koliko nisam pisala... Postala sam šutljiva, nisam više onako pričljiva kao nekada, teže pronalazim inspiraciju i više razmišljam prije nego što nešto kažem. Sad ne znam je li to dobro, no znam da za mjesec dana više neće biti tako, nešto će se promijeniti. Sljedeća knjiga na popisu je nažalost lektira, koju neću čitati sa guštom, no odmah nakon nje slijedi krimić Leona Urisa "Trojstvo". Ako je netko pročitao, slobodno mi može reći kakva je, da ne čitam uzalud. Pozdrav od Djevojčice Lutalice! |
- 10:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #
petak, 21.09.2007.
Iznad svijeta
|
Mnogo dana je prošlo, mnogo tjedana je iza mene i ovog bloga. No da ne bi ispalo da sam nestala, isparila, evo me ovdje. Dolazim jako rijetko, no ipak sam tu, gledam vas i virim kroz vašlje ključanice od bloga, promatrajući sva ta sretna ili tužna lica kako se u masi kotrljaju u ovom virtualnom svijetu i mislim: Jesam li ja dio ovoga? Mogu li se smatrati dijelom ovog svijeta, koji je toliko nestvaran da nekada zaista pomisliš da stvarni svijet uopće ne postoji. Nekako me ovih dana uhvatila volja za pisanjem, te već nekoliko dana pokušavam napisati post, i uvijek dođem do te ideje u busu ili u parkiću, no poslije shvatim da zapravo nisam imala ništa važno za napisati. Toliko sam vam toga željela reći, a sada su ponovo riječi isparile. To je žalosno. Pročitala sam knjigu "Parfem" i mogu reći samo najbolje. Jako me ipresionirao stil pisanja, i općenito, kako je stvorena knjiga. Iako sam ju čitala gotovo tri mjeseca sa pauzama, željela sam je pročitati do kraja. Nevjerojatno je koliko mi je trebalo da ju pročitam. zapravo ju nije uopće nije bilo teško za čitati, jednostavno sam osjećala takav teret za vijeme čitanja da sam morala prestati. I nakon nekoliko tjedana opet sam pročitala nekoliko strana te iznova osjetila umor i iscrpljenost. No sada se osjećam tako lagano i lepršavo, kao da sam upila svu pamet ovog svijeta i to iz samo jedne knjige, koja je napisana kao niti jedna druga. Još mi se jedna čudna stvar dogodila tijekom ovih dana. Inače sam uvijek slušala iPod, a sada ga ne mogu niti pogledati. Sve moje misli, svi događaji su povezani sa nekom pjesmom. To mije bilo strašno zabavno, za vrijeme dok bih nešto radila, slušala bi određenu pjesmu, te kasnije, nakon nekog vremena, kada bih ponovo preslušala tu pjemsu, sjetila bih se svakog detalja od tog događaja. Sada se ne mogu prisjetiti niti jednog. Kao da je došao neki virus i odnio sve moje uspomene. Nekako se osjećam prazno, kao da je jedan mali djelić mog života otišao i postao zaboravljen. To pokušavam shvatiti. Ovako bih mogla pisati još danima, no oči mi se sklapaju te ću vas sada lijepo pozdraviti, a sve one, na koje sam zaboravila tijekom ovih tjedana, doći ću osobno posjetiti. Pozdrav! Vaša Djevojčica Lutalica |
- 22:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 27.08.2007.
Zamrznuta tijela, slobodan duh
|
Ponovo sam pobjegla, ponovo se vratila. To već postaje ritual. Umorna od stvarnog svijeta, gradim svoj virtualni. Nastojim biti što više slična sebi, konačno postati "ja". Mnogo blogova iza mene dokazi su neuspjelih pokušaja. Jednom sam bila punkerica, jednom vila, pa Zelda, čuvarica otoka, pa pjesnikinja. I sada neznam tko sam. Jesam li vila? Imam li skrivena krila i polja ispred sebe? Novi život? Jesam li pinky, čudna djevojka iza rozih vrata? Punkerica i rokerica u jednom? Ili sam pjesnikinja, koja je život dala u pjesme, u njima se pronalazila i u njima se skrivala? Kada ću to otkriti? Toliko me ljudi navelo na razne stvari. Ponudilo mi njihove osobine. Ljubav prema određenim stvarima koje oni vole? Toliko sam toga od drugih pokupila, da svoje više ne mogu pronaći. Trebam li se zapitati: Jesam li ja normalna, u pravome smislu te riječi? Jesam li obična, kao i drugi? Nisam, ja sam posebna. Drukčija. I to me brine jer ne znam kako dalje. Sve to zapisujem na ovome blogu, jer možda mi pomogne kasnije, kada se pronađem. Kada nađem idealnu "sebe". Toliko blogova, a svaki drukčiji. Svaki ima svoju priču, svojeg spisatelja. Drugi su rekli da to nije pisala ista osoba. Nisu povjerovali. Toliko su se razlikovali stilovi pisanja. A moj još uvijek nije pronađen. ŠTO MOŽETE OČEKIVATI OD OVOG BLOGA? Vjerojatno ništa. Možete samo čitati, i komentirati, i to ne sve postove. Neki će zauvijek ostati bez komentara. Neće ih se spominjati. ne znam zašto. Da li zbog grešaka u njemu, ili zbog moje ludosti što sam ga uopće napisala? Slike nemojte komentirati i nemojte ih shvaćati osobno. Ne odnose se na mene, a niti na nikog drugog. One su ovdje samo da daju neki dojam, dobar ili loš, svejedno. Sada zvučim zaista strogo. No nije tako. Samo želim da me se poštuje. Ako ne u stvarnom životu, onda bar ovdje, gdje vladaju moja pravila. Nebojte se, bit će i veselih postova. :))) Pozdravlja vas Vaša Djevojčica Lutalica |
- 14:02 - Komentari (21) - Isprintaj - #
Travanj 2008 (1) Studeni 2007 (1) Listopad 2007 (2) Rujan 2007 (1) Kolovoz 2007 (1) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
 Priče iz života, mudrost, moja iskustva... Otkud potječe ime bloga? Baobab (Adansonia) je rod biljaka s karakterističnim širokim i visokim drvom. Naraste do 30 m u visinu i 8 m u širinu. Ime potječe iz arapskog jezika, u kojemu se biljka naziva bu bibab, što znači voćka s mnogo zrnja. Potječe s Madagaskara gdje je nacionalni simbol. Raširen je po savanama u Africi i Australiji. Još se naziva drvo majmunskog kruha. Unutar stabla se često skuplja voda te se baobab često koristi kao spremnik vode u sušnom području. U Africi se lišće i jezgra plodova koristi za prehranu. To me fascinirajuće drvo podsjetilo na naš mozak, koji isto tako pohranjuje sve podatke, kao baobab vodu... Zapravo je ovaj blog jedan veliki baobab - pun je raznih misli!  Gradovi u koje sam odlutala u proteklih godinu dana: Istambul ----> 2.9.2006. London ----> 8.4.2007. Rim ----> 1.9.2007. New York ---> 2.11.2007.
O meni
Mnogo blogova, mnogo iskustava. Jednom su me upitali: Zašto mijenjaš blogove toliko često? A ja im nisam znala odgovoriti. Mijenjam se, i ne volim uvijek biti na istom. Možda se jednog dana pronađem, negdje daleko... A prijevozno sredstvo mi je ovaj blog, prati me u stopu. Putuje sa mnom. U dobru i u zlu. Da se prisjetim koliko mi je vremena ostalo: |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||